Putovanja

Sjeverni Vijetnam i kako me osvojio svojim neodoljivo smirujućim kaosom

Plan za prvo veliko putovanje u 2019. godini počeo se kovati odmah po povratku iz Jordana, a zbog manjka vremena i pristupačnih karata – odluka je pala na Vijetnam sredinom siječnja.

Let je bio Zagreb – Istanbul i zatim Istanbul – Hanoi, a put je sveukupno trajao nekih 12 sati (2:10 sata leta za Istanbul, presjedanje u trajanju od dva i pol sata i zatim 9:20 sati leta do Hanoia). Letjeli smo Turkish Airlinesom i moram priznati kako mi je vrijeme proletjelo. Malo filmova, malo spavanja, a i uzbuđenje oko dolaska u Vijetnam je ubrzalo sam doživljaj čitavog putovanja.

Dolazak u Hanoi značio je dolazak u sasvim novi način života – vjerujte mi, ovakav promet niste vidjeli i doživjeli nigdje. Tisuće skutera i motora (puno manje automobila), svi trube konstantno, ne postoji poštivanje prometnih znakova, semafora, smjera vožnje. Ali ni u jednom trenutku nas ništa nije pregazilo. Tajna? Samouvjereno kreni prelaziti cestu, nemoj stati ni pod koju cijenu i skuteri te samo zaobilaze. Nakon navikavanja na trubljenje, postane sasvim normalno. Još jedan šok odmah nakon dolaska bila je fino sređena gospođa od nekih 60 godina koja je povukla tako zdušan hračak iz pete i onda ga ispljunula u dalj, a ekipa kašlje i kiše bez stavljanja ruke na usta. Ok, kužim, tu to tako funkcionira, sve je super, nije bed.

Prvi smještaj u Hanoiu bio je u Passion Hotelu koji se nalazi u samom centru Hanoia. Hotel je bio čist i uredan, ali moram priznati da ga je drugi smještaj ipak nadmašio, ali o tome malo kasnije. 🙂

Iskreno, kaos Hanoia je ono što me osvojilo odmah prvu večer. Stotine malih street food restorana, s najmanjima stolovima i stolcima na svijetu, na cesti se kuha, čisti, servira, sve! Iako sam na prvu (prije samog puta) bila iznimno skeptična oko tog “cestovnog” pristupa hrani, pregrmjela sam svoje stereotipe i prepustila se uživanju. OK, bit ću potpuno iskrena i reći kako moje umijeće jedenja štapićima nije na visokom nivou, ali s obzirom na to da samo njih imate kao opciju (rijetka su mjesta gdje dobijete vilicu i nož) – naučila sam!

Hrana je fantastična, većina jela po defaultu dolazi uz rižine rezance u jušnom obliku, a kombiniraju se sve opcije. Od teletine i svinjetine, preko piletine i morskih plodova. Isprobali smo sve, od Bunh Chaa, preko prženih i svježih spring rollsa, a mene su najviše oduševili škampi prženi u dubokom ulju, jelo poznato kao “Fried Shrimp cake”. Najveće razočaranje svakako je bio Pho kojeg svi hvale, ali meni je nedostajalo okusa, imalo mi je tek kao bezokusna juhica. Vijetnamska kuhinja iskorištava apsolutno svaki dio životinje, a neizostavan dodatak su svježe povrće tipa mrkva, celer, đumbir i potpuno svježi začini kao korijander, menta, limunska trava, zelena salata, i tako unedogled, a nedostaje ni kikirikija. Kako god okrenete, u Vijetnamu nikada nećete ostati gladni 🙂

Što se pića tiče, Vijetnam je nakon Brazila drugi svjetski izvoznik kave, a njihova kava s jajetom je nešto najbolje što sam u životu probala, A JA NI NE VOLIM JAJA! 😀 Riječ je o klasičnoj kavici s pjenom od žutanjka, šećera i kondenziranog mlijeka. U Vijetnamu ćete rijetko naići na svježe mlijeko i u svemu koriste kondenziranu verziju koja daje poseban okus, pa čisto da se ne šokirate.

Također, Vijetnamci jako, ali jako vole pivo. Isprobali smo njihov Tiger i Saigon koje bih usporedila s našom Žujom i Karlovačkim, ali imaju i hrpu malih craft pivovara s vrhunskim spektrom ponude. Od stouta do klasičnih lagera, na vama je da isprobate, a cijene su za 0,3 cca 7 kuna, a veliki craftovi su po 15 kuna. Pa ti nemoj piti. 🙂 Posebno je popularan Corner dio gdje sve vrvi kafićima i pubovima, ali interesantno je kako nakon ponoći – ništa ne radi. Ima par noćnih klubova, ali što se restorana, kafića i pubova tiče, nakon ponoći se sve zatvara.

Što se samog Hanoia tiče, oduševljava svojim street foodom i dobrim restoranima i kafićima, ali prvenstveno svojim živahnim ulicama. Vikendom se odvija Night Market koji se proteže duž čitavu ulicu Hang Dao. Na ovom placu možete pronaći baš sve, od fenomenalne hrane i slatkiša pa do “Gucci” remena te fenomenalnih suvenira. Gužva je neizbježna, baš kao i cjenkanje za bilo koju stvar koja vam je zapela za oko.

Hanoi nam je bio baza iz koje smo se uputili dalje u Ninh Binh. Vožnja vlakom od cca tri sata odvela nas je iz gradskog kaosa u mir i tišinu. Odsjeli smo u Mua Caves Ecolodge resortu i uživali u bungalovu koji nam je bio dom iduća tri dana. U resortu smo iznajmili bicikle i uputili se u vožnju od nekih pola sata do Trang Ana, zaštićenog prirodnog područja kojem još tepaju da je Ha Long Bay na kopnu. Odabrali smo turu obilaska čamcem kojim je upravljao simpa čiča, a pridružio nam se simpatični stariji bračni par iz Nizozemske koji uživa u svojoj penziji. U ta tri sata smo se potpuno prepustili uživanju u nevjerojatnim prirodnim ljepotama, prolazili kroz špilje te posjetili nekoliko hramova i pagoda.

Nakon avanture čamcem, uputili smo se u Tam Coc na ručak i zatim laganom vožnjom biciklom nazad do smještaja. Ako niste godinama vozili bicikl, poput nas, ovo je itekakva avantura jer se po malim ulicama voze jednako divlje kao i na glavnoj cesti, ali samo se držite ruba ceste i ignorirajte trubljenje. Zaista se ne odnosi na vas. 🙂

Idući dan smo pomalo olako shvatili izazov penjanja na Planinu ležećeg zmaja. Nakon posjeta Petri i uspješno prepješačenih 800 stepenica, mislili smo kako će ovih 450 biti mačji kašalj. Naravno, gadno smo se zajebali jer je u pitanju strmo svojevrsno stubište, visokih stepenica koje idu jedna za drugom.

Nakon 20-ak minuta hiperventilacije, zazivanja božanskih bića i više sočnih psovki, napokon smo se popeli i isplatio se svaki korak. Pogled oduzima dah, s jedne strane prema brdima koji izviru iz rijeka, s druge strane prema nepreglednim rižinim poljima, a zatim i civiliziranim dijelovima grada i neboderima u daljini.

Stiglo je vrijeme za povratak u Hanoi, chekiranje u novom hotelu i ponovno super večeru na ulicama Hanoia. Hotel Diamond King oduševio nas je u svakom segmentu. Vrhunski kič koji znaju cijeniti svi ljubitelji trasha, ali i nevjerojatno uslužni zaposlenici koji su u nekim momentima bili toliko ponizni da nam je bilo neugodno. Hotel je očigledno nedavno uređen, iznimno čist, uredan, doručak je obilan, a nalazi se u samom centru te ga svakako preporučujem ako namjeravate prema Hanoiu.

Tu večer smo samo prespavali i već iduće jutro se zaputili na brodsku avanturu zvanu Ha Long Bay. Od Hanoia do luke nam je trebalo cca 3 i pol sata, a zatim smo se čamcem dovezli do našeg Lavander Cruisea.

Ha Long Bay se nalazi na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine i to s punim razlogom. Sastoji se od čak 1960 otoka raznih oblika, visina i veličina i zaista cjelokupni prizor izgleda neopisivo. Na našu žalost, pratilo nas je maglovito i oblačno vrijeme, ali moram priznati kako je upravo to dalo posebnu mističnost čitavom zaljevu i posebnu atmosferu. Dolaskom na brod, udomaćili smo se u našu slatku kabinu i zatim krenuli na organizirani posjet Titovom otoku.

Ne, nije riječ o Josipu Brozu nego o ruskom astronautu Ghermanu Titovu, ali okej. Iako smo imali najbolju namjeru popeti se na pagodu smještenu na samom vrhu otoka, spori turisti i preuske stepenice su nas odvratile od te ideje te smo proveli sat vremena glupirajući se po pješčanoj plaži uz skokove u zrak, zaplitanja u odbojkašku mrežu i chillanje na obali.

Nakon posjeta Titovom otoku, došlo je vrijeme za vožnju kajakom i uživanje u prolasku kroz špilju koja vodi do lagune u kojoj vlada potpuna tišina. Naš zen u jednom trenutku omela je epska tučnjava između dvije grupe majmuna koji žive samo na tom jednom otočiću. Da, doživjeli smo šoru majmuna, ne mogu se požaliti na to iskustvo.

Povratak na brod, obilna večera i učenje kako se na ispravan način rade i motaju spring rollsi. Dosta sam ponosna jer sam već prije znala, sad se mogu do kraja bahatiti svojim umijećem frkanja. Popili smo nekoliko piva na palubi i krenuli na spavanje koje je bilo savršeno, osim hračkanja u more člana palube svakih par minuta ispred naših vrata, ali umor nas je brzo prehitio.

Učinili smo krucijalnu grešku i obećali da ćemo se iduće jutro pojaviti u cik zore, točnije u 6:30 na Tai Chi seansi. Srećom, pridružile su nam se Kanadske backpackerice s broda, pa smo poluspavajući pokušavali gurati Sunce iz ruku, savijali prste i stopala uz svitanje sunca i nekih 8 stupnjeva u zraku. Uslijedio je doručak i finalni izlet u Sung Sot pećinu koja je fenomenalna, ali nakon posjeta Postojni mi je ipak bila malo meh.

Sjedanje u minibus i povratak u Hanoi i još uživanja u buci i njihovim pripremama za novu godinu. Ova godina je u Vijetnamu, baš kao i u ostalim državama Azije, u znaku svinje tako da slatke male gujde ne možete izbjeći nigdje, a gužve su neopisive.

Ono što me najviše fasciniralo je što sve prevoze na motorima. Vidjeli smo šesteročlanu (!!!) obitelj na jednom skuteru, čovjeka koji je u kantama za boju prevozio žive ribe, lika koji je vozio 12 gajbi PUNIH piva, ali vidjela sam i prizor gdje u kavezu prevoze žive vučjake, njih četiri nagurana u jedan kavez. Da, to je onaj dio kojeg sam se pribojavala, jer iako nisu toliko rasprostranjeni, restorani koji nude pseće meso ipak postoje, a postoji mogućnost da naiđete na prizor prženih pasa na samoj cesti. Ipak, koliko god mi je bilo muka od tog prizora, suzdržala sam se psovki i sjetila da sam ja njihov gost i da ipak moram poštivati njihovu kulturu, koliko god meni neshvatljiva bila. I iskreno, to je bilo jedino neugodno iskustvo.

Ljudi su zaista strašno srdačni i uslužni, iako ne barataju najbolje engleskim (rijetko tko da zna), rukama i nogama će vam pokušati objasniti što nude. Duh komunizma se i dalje itekako osjeti, nama je sve jeftino, ali zato što je njihov standard života nizak. Najbolje plaće imaju IT-evci i one iznose oko 6 i pol tisuća kuna, dok je prosječna plaća nekih 1 500 kuna.

Naš vodič na Ha Long Bayu nam je sa sjetom pričao kako se nikada nije maknuo iz Vijetnama jer, em nema novaca, ali su i za sve izlaske iz zemlje potrebne vize. Ljudi jako puno rade, ali siromaštvo je vidljivo. Upravo zato i voze skutere jer su im najjeftiniji, a svatko tko ima auto je u njihovim očima svojevrstan bogataš. Primijetit ćete kako je arhitektura posebno interesantna. Kuće su iznimno uske i idu u visinu. Razlog tome su astronomske cijene samih zemljišta, pa idu po principu – možda je 10 kvadrata veličine, ali ajmo rokati u visinu pa će biti ok.

Svakako situaciju poboljšava veliki razvoj turizma koji je itekako vidljiv, a posebno se poboljšao u posljednjih 10 godina. Internet je posvuda dostupan, umjesto Ubera možete se voziti Grabom koji je na isti princip, kafići su na svakom koraku (posjetite obavezno Note Coffee i ostavite tamo svoju ručno napisanu poruku!).

Obožavaju nogomet i imali smo privilegiju vidjeti kako su slavili baš kao i mi jer su pobijedili Jordan u šesnaestini finala Azijskog kupa. Svi su izašli na ceste, (još više) trubili svojim motorčekima i mahali ogromnim Vijetnamskim zastavama. 🙂 Za Hrvatsku je rijetko tko čuo, ali čim spomenete Modrića – odmah znaju.

Sjeverni Vijetnam me osvojio na prvu, prljav i pomalo neugledan, ali tako pitom i smirujuć. Iako su devet dana definitivno bila premalo, znam da mu se definitivno u jednom trenutku vraćam. Vijetname, vidimo se uskoro! <3

Leave a Reply

Your email address will not be published.