Osobno

Sve ono što sam danas, naučila sam od svojih roditelja. I da, zaista je istinita ona uzrečica da sve dolazi od kuće

Moji roditelji su neki dan proslavili 54. godišnjicu braka (da, ovo na naslovnoj fotki su zaista oni). Točnije, 2. travnja, a to će mi uvijek biti smiješno jer su se htjeli vjenčati 1. travnja, ali im kod matičara nisu dopustili jer je bilo – neozbiljno. Kakav je to brak sklopljen na prvi april? A iako je na kraju sklopljen drugog aprila, taj brak je ispao sve samo ne šala.

U pedeset i četiri godine (!!!) službeno, jedna emotivna mudra žena i jedan tvrdoglavi asocijalni muškarac stvorili su ono što je meni nit vodilja otkako znam za sebe. Svojim rukama i vlastitim trudom su uspjeli izgraditi jedan predivan, stabilan i normalan život, ali nije sve uvijek bilo med i mlijeko. Mama je znala raditi po tri posla istovremeno dok je tata pisao doktorat, a kad uzmemo u računicu troje djece – ne želim ni zamišljati koliko su u određenim trenucima i situacijama oboje bili na rubu živaca.

Photo by Daniel Cheung on Unsplash

Ali nikada nitko od nas to nije doživio ni osjetio. Moja dva starija brata i ja oduvijek smo imali sve i guštali k’o mali prasci u blatu. Bilo je trenutaka kada smo bili na stotinjak metara zračne linije od kasarne dok su nam zvončići padali u dvorište. Pobjegli smo kod obiteljskih frendova u Dubravu i sve je dobro prošlo. Tiskalo se nas petero s mačkom u stanu manjem od 40 kvadrata, ja sam bila u dnevnoj sa starcima, a burazi su dijelili spavaću. Sjećam se toga kao jednog od najljepših perioda djetinjstva. Preselili smo u stan na dvije etaže i svatko je imao svoju sobu. Nije bilo važno.

I sad to zvuči tako bahato i arogantno, ali zaista nije bilo važno jesmo u 30 ili 120 kvadrata. Nikada nam se ništa nije nametalo. Ja sam “crna ovca” obitelji u kojoj su svi prirodnjaci, briju na geodeziju, geografiju, fiziku, a ja k’o prstom u govno – društvenjak. I nikad nije bilo ni pogovora oko mojih odabira. Od jezične gimnazije preko studija novinarstva, uvijek bezuvjetna podrška, i starci i burazi.

Nikada se nije gledalo na to tko se s kime druži po imenu, prezimenu i religijskom opredjeljenju, uvijek nas se učilo kako je važno da je samo i isključivo dobra osoba i pošten čovjek. Uvijek smo znali da ni jedan posao nije sramotan za raditi, da ni jedna struka nije više ili manje vrijedna. Nikada nas se nije kažnjavalo, stvari i probleme smo rješavali komunikacijom i razgovorom. Nikada se nije libilo koristiti riječi poput “volim te”, pohvala kada su bile zaslužene, ali i špotanja kada smo zasrali stvari.

Photo by Daniel Cheung on Unsplash

Uvijek nas se usmjeravalo na to da je znanje jedino što nam nitko ne može ukrasti, a jedna od maminih najdražih uzrečica je i dan danas – koliko jezika znaš, toliko vrijediš. Putovanja sam usvojila od malih nogu jer smo uvijek nekuda išli, a kasnije smo mama i ja krenule s našim tradicionalnim ženskim putovanjima. Obišle smo Irsku, pola Grčke, Toskanu, ma posvuda smo išle.

Svojim primjerom su i mene i buraze naučili da se u životu treba oslanjati samo na sebe i svoj rad, da prijatelji dolaze i odlaze, a da će obitelj uvijek biti tu. I kad sam bila mlađa sam se uvijek frnjila i durila i govorila mami da priča gluposti jer su moji prijatelji ZAISTA I STVARNO najbolji i najodaniji. Danas se samo nasmijem jer je, naravno, bila potpuno u pravu, a njezine lekcije učim i dalje s napunjene 33 godine jer još uvijek znam naivno popušiti priče za djecu.

I šljiviš stan i ostale pizdarije koje su napravili i stvorili tijekom braka. Moji roditelji su u svoje 54 godine braka od moje braće i mene napravili marljive, čestite i iskrene ljude. I nimalo se ne stidim to napisati jer ću možda ispasti bahata. Zaista me nije briga jer s ponosom kažem da su me zaista usmjerili da postanem dobar i pošten čovjek, da cijenim prvenstveno sebe, pa će me onda i drugi. Naučili su me da izražavam svoje mišljenje i stojim iza njega, bez obzira pripadalo li to mišljenje većini ili ne. Naučili su me da se izborim za sebe i ljude koji su mi bitni, ali i da ne vodim tuđe bitke.

Photo by Daniel Cheung on Unsplash

Istina, još dan danas se malo pogubim s tom zadnjom stavkom, pa rezultat bude “prigrli sirotu na svoju sramotu”, ali sigurna sam da sam zbog načina na koji sam odgajana danas sretna i ispunjena osoba na svim poljima. I ne mogu ne vidjeti realnost oko sebe i hrpu nerealiziranih, frustriranih i tužnih ljudi, koji nisu kod kuće dobili lijepu riječ, koji su odrastali u disfunkcionalnim obiteljima i odnosima i to se sve reflektira na njihovu današnjost.

Jedino što mogu učiniti je biti do neba zahvalna na prilici koju mi je život pružio i reći starcima – hvala vam, sretna godišnjica i jedva čekam da vas izgrlim!

Leave a Reply

Your email address will not be published.