Osobno

Nije dobro kad si super, nije dobro kad si loše. Kako onda? Onako kako god tebi paše, eto kako!

Zadnjih dana, točnije mjesec i pol dana, sve je popularnije biti zauzet, još je popularnije ne raditi ništa, a najpopularnije je svakome srati kada radi bilo što. Kaj se sad tu netko ima preseravati jer mu je super u karanteni, naučio je 10 jezika, programirati i ispeći banana kruh? Šta sad ova jadnica kuka kako je u depresiji i ništa joj se ne da i boji se za vlastiti opstanak, što psihički, što financijski? Kako god okreneš – ne valja.

Portali i YouTube vrište o tome kako najbolje raditi na sebi, meditirati, vježbati jogu, pisati dnevnike. Ako nisi taj tip, onda pogledaj ovih 15 top serija i filmova koji će ti pomoći da se smiriš. Ako ti ni to ne odgovara, onda popij tabletu za smirenje i broji do dvadeset u sebi. Počisti stan, napravi generalku, operi prozore, posadi biljku, raspremi garažu.

Sve mi se čini da postoji ili crna ili bijela opcija, siva je nestala, iako je do nedavno bila toliko kul da je imala čak pedeset nijansi. Ja sam ona koja se nalazi u sivoj zoni. Jedan dan sam bijela i vesela i optimistična, radim punom parom, sadim bilje i pečem kolače. Drugi dan sam crna, jadna, strepim od otkaza i uvjerena sam da ćemo svi izgubiti zdravi razum.

Wadi Rum pustinjarenje

Hvata me panika na svaki jači zvuk dok kamion prolazi ispred zgrade, uvjerena sam da je opet potres i da ćemo ostati bez krova nad glavom. Dok sjedim na terasi, razmišljam kako sam nevino i naivno nedavno ispijala kavu u Bogoti, gurala se u prepunoj podzemnoj u Tokiju i skakala po krvavo crvenom pijesku u Wadi Rumu. Razmišljam kako smo se spontano napili k’o prasci u Varšavi, kako sam se borila učeći jesti sa štapićima u Hanoiu i kako smo ispijali savršen koktel na terasi s pogledom na Akropolu.

Priznajem da mi se svako malo vraćaju flashbackovi s putovanja, putovanja koje sam uzimala tako bahato i zdravo za gotovo. Ti neki bezbrižni trenuci o kojima nisam uopće razmišljala u tom trenutku me ošamare iz vedra neba. Muči me egzistencija. Muči me činjenica hoće li nam se plaće vratiti na staro, hoćemo li uopće zadržati poslove. Muči me spoznaja da je sve tako krhko i da u doslovno devet sekundi možemo ostati bez krova nad glavom i našeg toplog i predivnog doma koji ne bih mijenjala za sve dvorce svijeta.

Samo Akropola, ništa posebno

Onda me opet uhvati neki optimizam i u glavi već imam planirana putovanja, projekte i poslove koji se mogu realizirati. Ali ne sada, ne danas i ne ove godine. Vrlo izvjesno ni iduće. Znam da zvuči bahato, ali putovanja me drže na životu. Jedva čekam kaos na aerodromu, jet lag, čekanje prtljage i sve ono što me do sada živciralo. I onda opet padnem u kurac. Jer ne znam hoćemo li si ih moći priuštiti, kada će se uopće moći krenuti putovati. Ali nisam stalno jadna, na mahove sam jadna. I zato me živcira sav taj stav okoline koje je i dalje crno bijelo nastrojena. Ili si jadan ili si hiper sretan.

Nitko nije čitavo vrijeme ni jedno ni drugo, a posebice u ovo doba koje nitko od nas nije očekivao ni u najluđim noćnim morama – bitno je biti i jedno i drugo. Bitno je biti realan i zbrojiti sve pozitivne i negativne stvari. Bitno je biti spreman na krizu koja nam trči u susret raširenih ruku. Bitno je izbaciti iz sebe na bilo kakav način negativu. Vrišti ti se u jastuk? Vrišti. Plače ti se bez prestanka. Plači. Nemojte ljudima govoriti da ne treba plakati jer će biti sve ok.  Da, znam, znam, „ako nije sve dobro, znači da nije gotovo“ i te self help spike su super kad se radi o slomljenom srcu i ino, u ovoj situaciji samo dodatno diže živac.

Jedna runda od njih 74 u Varšavi

Ali jednako tako je bitno i veseliti se sitnicama koje si sad možemo priuštiti. Ne mislim u financijskom smislu, već u tome da odradiš jedan opaki wellness tretman u vlastitoj kupaonici. Da urlaš od smijeha na glupe fore s frendovima na Skypeu, da te razveseli dobra čaša vina. Ili boca, kako god.

Dani su nam se počeli sastojati od količine posla, a onda od količine straha što nas čeka. I to je sasvim ok, baš kao i to da se bojimo. I stoga prestanite govoriti ljudima da su naporni jer rade na novih sedam hobija ili jer plaču dok slušaju Toma Waitsa u zatamnjenoj sobi i da trebaju ovo ili ono. Nitko od nas ne treba ništa, svi se nosimo sa situacijom na svoj način. Jedino što trebamo je biti tu jedni za druge, jer vjerujem da smo si sada najpotrebniji. Bez obzira na to jesmo li pesimisti, optimisti ili samo realisti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.